Nakon nekoliko odgađanja iskoristili smo sunčane dane bez bure koji su se protegnuli do kraj listopada i uputili se u planine, jer tamo još nije bilo zime. Nas dvojica iz MK Fjaka s enduro motociklima sastali smo se s dvojicom prijatelja iz Osijeka i Zagreba u Kninu. Tako smo se na podnevnoj kavi našli s KTM950 Adventure, Yamaha XTZ 660 Supertenere i dva Kawasakija KLE500. Nakon podnevne kave i marende uputili smo se put planinarske kuće "Brezovac" koja se nalazi na 1050m na istoimenoj visoravni podno najvišeg planinskog vrha u hrvatskoj. Od centra Knina do toga odredišta vode makadamske ceste duge oko 20km.

Dio tih cesta, bolje rečeno puteva, u dobrom je stanju dok je dio prerovan kišama i potocima nakon proljetnog topljenja snijega. Po smještanju u planinarsku kuću odlučili smo malo prošetati po Brezovcu. Po povratku od sutona pa u noć uz vatru i gradele rasplele su se priče o raznim dogodovštinama s drugih vožnji.

Inače planinarska kuća ima 50 ležajeva što običnih što kreveta na kat. Ima dobro opremljenu kuhinju i tekuću vodu koju se uz pomoć električnih crpki pogonjenih pomoću struje iz akumulatorskih baterija crpi iz bunara. Naravno, kao i u svim planinarskim kućama sistem je ostaviti onako kako se pronađe pa i u boljem stanju.

Ujutro smo se ustali oko 7 sati. Temperatura je bila oko 18°C tako da se moglo hodati i u kratkim rukavima... sve dok se nije dobro razdanilo i počela puhati lagana bura. Pošto smo marendali i "laganije" se obukli uputili smo se put lokacije zvane "Samar". Naime, s te lokacije vodi puteljak do samog vrha Dinara.
Od planinarske kuće do "Samara" prolazi se kroz šumu po kojoj je prostrt tepih od lišća što otežava vožnju zbog opasnosti od skrivenog kamenja.

Nakon izlaska na otvoreno uputili smo se dalje prema željenoj koti. Pred sam kraj ove kratke vožnje na priličnoj uzbrdici jedan od nas je nasjeo na stijenu te se zbog gubitka brzine zaustavio. To se pokazalo problematično jer je na tom dijelu put prošaran većim kamenjem i mekanom, rahlom pa čak i prašinasto sitnom zemljom, idealno da se ukopa do lanca. Nakon izvlačenja od nekih 10, 15 minuta izašli smo na tvrđe tlo.

Na "Samaru" smo se oprostili s prijateljem koji se nije odlučio na pješački uspon. Rastavši se on se preko Knina uputio preko Bosanskog grahova prema Osijeku. Nas preostala trojica smo lagano "s noge na nogu" uz višekratno odmaranje jer ipak nismo mi planinari, stigla negdje oko 11 sati do vrha na 1831m. Na vrhu je bura već poprilično puhala te smo se nakon pauze uz nekih pola sata uz obavezno fotografiranje spustili prema motorima.

Prilikom spuštanja po dijelu u na kojem smo se kod penjanja ukopali pokazalo se da znatno lakši Kawasaki KLE500 koji je kod uspona imao više problema od KTM 950 sada na nizbrdici lakše svladava takav teren.

Spustivši se do planinarske kuće odmorili smo se, potom spremili stvari i krenuli nazad prema Kninu. Nakon ručka pošli smo na kavu na kninsku tvrđavu te smo se rastali u kasnim popodnevnim satima. Već oko 23h svi smo bili na svojim odredištima u Splitu, Zagrebu i Osijeku.